Doveo pet udavača iz Albanije
Dating > Doveo pet udavača iz Albanije
Click here: ※ Doveo pet udavača iz Albanije ※ ♥ Doveo pet udavača iz Albanije
U svim dnevnim srećnim i nesrećnim događajima Peru prati veran prijatelj i obožavalac Šuki. Subotnji gosjani u kući mladinoj behu se okupili. Ipak, uverili smo se da su postojali plemenitost i iskrenost, poštovanje i požrtvovanost, i one tanane emocije koje struje između dva srca, pri pomenu imena Vasko i Haša Popa. Bliži su mu bili oni koji su tvrdili da treba čim prije kući. Ali, naš večiti problem u Srbiji je taj što stalno mislimo da smo u svemu posebni. Ostali su zaprepašteni, naprosto zgranuti. Tamo sretne đavla prerušenog u svetog oca koji mu obeća blago ako mu na određeno mjesto dovede svoju ženu. Tržištu najzanimljiviji igrači Izzo i Simeone trebali bi napustiti Genou, no ništa konkretno se u klubu neće znati dok ne dođe do promjene na samom vrhu. Neki tvrde da je do smrti bio kod neke žene koja ga je nesebično i požrtvovano negovala. N ikole krstio M ilicu, M ilu, Radu i D ragu, jedini pismen čovjek u onome kraju, sve učestalije je čitao pism a s fronta: vijesti koje su donosile plač. Posle mesec dana, zove me i kaže: 'Mišula, nije ono nako, nemoj više to da pevate'. EUROPSKA LIGA - NAGRADA ILI KAZNA?
KONČAR Sekretar Partije Dr Ivan Očak Jovo Popović KONCAR Sekretar Partije ALFA Zagreb 1976 Recenzenti D R P A V L E G R E G O R IO D R IV A N JE L I C ST IP E U G A R K O V IO Prilozi za biografiju Rade i D ragice Končar Autori i izdavač posvećuju ovo izdanje 30-godišnjici oslobođenja zemlje i pobjede nad fašizm om Končarcv Kraj Pređi K ončarev Kraj je malo ličko selo: dvanaestak kuća u jednoj od prodolina Velike Kapele, istočno od Vrhovina a zapadno od Plitvičkih jezera, ispod 1084 metra visokog Kika, kojemu je narod dao ime po hajducima »kikašim a« jer su tu četovali i plijen dijelili, odatle su u pohode odlazili, a za sve vrijeme hajdukovanja nešišane kose pleli su u duge pletenice nazvane u onim krajevima kike. Sad je to općina Titova Korenica; lička regija. U deset kuća žive Končari, u jednoj Bogdanovići, a u dvanaestoj, iz građenoj na spaljenim temeljima one u kojoj je rođen Rade Končar, sada je Radin muzej. T o je vjekovima bio graničarski kraj. Ako su možda one kapelske prodoline i ljepše od ostalog dijela Like, ipak se tamo nikad nije živjelo sret nije. Sudbina Like i čitave Krajine: neprekidni ratovi. Stalno na rubu života i gladni, stalno. Z a ono m alo slobode, zapravo bi trebalo kazati: za ono m alo privida o slobodi, ljudi onih krajeva s obala Plitvice, Like, Gacke, Novčiće, Krbave ili Hotuče, velebitski i kapelsko-plješivički gorštaci uvijek su bili spremni da ginu za to m alo slobode, za onu gladnu nezavisnost. T i stalni ratovi stvorili su poseban mentalitet. I predaja im je takva, i folklor, i nošnja. Ratničke naravi, bez obzira što se etnički sastav mije njao. Jer tu su bili Iliri, i Ilira je ostalo. T u su došla hrvatska plemena, i njih je ostalo. Prohujali su T atari, ali i njih je ostalo. I Vlasi su dolazili, i ostajali, pa već u 15. A Srbi, među kojim a su došli i Končari, dolaze s Turcim a: kao čete martoloza, ili kao kmetovi određeni da obrađuju osvojenu zemlju dodijeljenu agam a i pašam a bosanskog vilajeta. Unu su prešli godine 1540. Turci su ih naselili oko koreničkog polja, na krajnjim južnim padinama Gvozda i na obroncima Plješivice. T u su proživjeli — vojujući čas združeni s osmanlijskim četama protiv četa Primorske krajine, čas udruženi s Krajišnicima protiv Osmanlija — 118 godina. N a toj zemlji vječnog nemira, na puškometu turske ili uskočke sačmarice, uvijek na ni šanu nečije kubure, tridesetih godina 17. Većina plemstva i velikaša iz starih ličkih porodica već je iselila. A postupno i seljaci napuštaju nesigurnu djedovinu, i u Lici, gdje je do turskog prodora bilo — što i starinska pjesma kaže — »stotinu cvatućih gradova«, tu gdje je, kako se danas tvrdi, tiskana prva knjiga na Balkanu, 1626. Sačuvan je podatak da je tridesetih godina 17. Usorčani su bili najpouzdaniji jataci, a neki su se od njih i sami odmetnuli u hajdučiju. Senjski kapetan Gušić je preko hajduka or ganizirao tajno povlačenje Usoraca na zapad. Veze koje je Gušić uspo stavio razgranao je senjski kapetan Petar Zrinski. Kako su Turci saznali za te veze, trebalo je naglo organizirati odlazak i 1658. Svi koji su živjeli na obroncima ili na proplancima Gvozda, kojega od 1708. Mikule na Gvozdi« izgrađena kapela Sv. Nikole — nazivaju Kapela, u svakoj su generaciji, ili gotovo u svakoj, život počinjali iznova: jer ta su područja i prečesto paljena i neprestano harana, bilo u pohodima Mogorovića i Kurjakovića, Anža Frankopana i M atijaša Korvina, u tur skim nasrtajima i u protuturskim borbama, ili u napoleonskim ratovima. Bili su borbeni, tvrdi, kremenog značaja, nepokorni, što dokazuje i je dan od njihovih vojvoda, poznati četovođa M anojlo Mandić, koji je, su deći po predaji, vodio stotine bitaka s osmanlijskim junacima. Prema austrijskim dokumentima: Manojlo je u dvobojima izvojevao 24 pobjede. A Janja Končar, udana kasnije za jednog od Uzelaca iz Crne Vlasti, ušla je zbog svojeg herojstva i domišljatosti u junačku narodnu epiku. Ona je, naime, 1663. Petar Zrinski u Lici, kraj Jurjevih stijena na rubu zalužničkog polja, tamo gdje je nekad stolovao grof Dolijan a potom nastalo selo Doljani, na iz voru Kipina vrela, zapadno od Vrhovina, navela u provaliju oko 500 osmanlijskih konjanika i tu su svi zaglavili, ostavivši tako svoju pješadiju bez brze, lako pokretljive, za manevar uvijek sposobne konjičke zaštite. M ilan Vukmjrović Škarpa, poznati komunist iz Like, zapisao je po kazi vanju guslara M ile Končara 1936. Sm rt n a stu p a čim litica m ine. P ed eset se ja d u d o sje tilo , 9 Sudeći po pjesmi o Janji Končar i po usorskim legendama, reklo bi se da je prošlost končarevska slavna. A zapravo nije riječ o slavi nego o životu u kojemu je hrabrost samo puka nužnost. Jer opstati u onim vremenima, i ne samo onima, moglo se uz neprestanu borbu: kubura, zamka, ili nož bili su prečesto jedini način spašavanja golog života. Takvi su bili stari Končari. Ličani su se, kako po kazuju povijesne činjenice, oslobodili sami, pod komandom svojih četovođa, popa M arka Mesića i ostalih, još prije karlovačkog mira s Turcima 1699 , kada su Austriji vraćeni mnogi pogranični dijelovi jugoslavenskih zemalja. Ličani su, bez posebne pomoći ćesarske vojske, sami oslobodili staru Liku i staru Krbavu. T ada je već područje hrvatskih zemalja na turskoj granici bilo orga nizirano u poseban vojnički poredak, kao Vojna krajina ili Granica. Sto ljeće prije oslobođenja Like, od 1578, kada su Hrvatska i Slavonska kra jina predane pod neposrednu komandu štajerskog nadvojvode Karla V, Vojna krajina se izgrađuje u trajnu vojnu instituciju potčinjenu Ratnom vijeću u Grazu. Područjima Vojne krajine, vojno-administrativno podi jeljenim po pukovnijama regimentama , upravljala je Krajiška vojna ko manda. Vojna krajina je 1873. Ipak, značaji stvoreni vjekovnim vojnim životom, osobine gra ničara koji su i orali i kopali, slavili i ženili se i spavali naoružani, dugo su se zadržali kao bitno određenje tih ljudi. Pomicanje granice, na zapad ili na istok, sililo je Končare, kao i sve druge Usorce, na seobe, nekad dulje nekad kraće. Zna se da uz odobrenje cara Leopolda od 29. »svoje naslone i stanove postepeno prenijeli preko Doljana i Zalužnice i na vrhovinsko staro tlo te su naselili i Crnu Vlast i Vrhovine, RuAli k asn o. I go re im bilo. Z o v n u h ajd u k , sk o čiše h ajd u ci, Sab lje sijevnu u desnici ruci, Pa što nijesu sa b ljo m okrenu li, U bezdan su silom n atjerali. T a k o p a d e p ašin a kon jica, Prethodn ica, siln a u zd an ica. D ok je postojala turska vlast u Lici, oni su to zemljište sam o uživali. Čim su Turci izagnani iz Like, oni su s krajiškim dopuštenjem to zemljište i nastanili. U popisu iz 1701. «3 Končarev Kraj tad nije bio naseobina: sam o pašnjaci i košanice. Dece nijima su Vilićani iz Crne Vlasti i Babinog Potoka, iza Kika imali samo čobanske stanove. M eđu tih stotinu kuća Končarevih je bilo 19. «6 Končari, kao i ostali Usorci, bijahu orači, stočari i vojnici. Petar Zrin ski i drugi habsburški knezovi vodili su ih do Une i preko Une, a jednoga od njih N apoleon je odveo čak do M oskve. U hercegovačkom ustanku 1875— 1878. K ao prebjezi ili zarobljenici za vrijeme prvog svjetskog rata u Rusiji neki su od njih dobrovoljci Srpske divizije i korpusa u Odesi, a bilo ih je koji su se borili i pod zastavom O ktobra na raznim frontovima. U ruskom zarobljeništvu i u redovima Crvene garde bila su neko vrijeme trojica iz Končareva K raja: dva Končara — Ilija i Gedeon, i jedan Bogdanović. Končari iz Babinog Potoka od početka 18. Tek u ovom stoljeću to se naselje obli kuje u selo. G otovo svi Končari su tam o preselili — sam o dvije porodice ostaju u Babinom Potoku. Končari Kad se planinskim drumom stiže u Končarev Kraj, odvojkom od su vremenog puta Plitvice— O točac, odm ah iza šume visokog kamenja — iza gričeva, kako tam ošnji ljudi kažu — lijevo od puta nalazi se kuća br. N a tom je mjestu n aj prije izgradio drvenu stočarsku kolibu Vasilije Končar, Radin pra-pradjed, a pradjed Radin, M ojsije, sagradio je nešto veću kuću od brvana, pokri venu šimlom. Uoči Radina rođenja, njegov otac Geco sazidao je kamenu 3 Stje p a n P av išić, S e o b e i n a se lja n L ici, Z a g re b , 1962, str. Predaja kaže da mu je otac htio dati drugo ime ali kad je kršten u vrhovinskoj crkvi Sv. Mojsijev sin je dobio djedovo ime — Vasilije. Taj Vasilije umro je za vrijeme prvog svjetskog rata u dubokoj starosti imao je sina Milu koji je rođen pedesetih godina prošlog stoljeća i bio je — kao što bi zapisano u crkvenim knjigama — graničar,7 a tek uz to, što nije zapisano, orač i stočar. Mile se oženio iz sela Turjanskog, M ilijom Divjak. Imali su samo jedno dijete — Gedeona zvanog Geco, oca Radinog. Milija Končar je rodila jedinca 14. I M ilija i Mile su rano umrli, kad je Geco imao tri-četiri godine pa je dječak rastao uz djeda Vasilija. Oženio se u svojoj dvadeset i drugoj godini, 1904,8 sa Štakom Končar iz susjedstva, iz kuće pod brojem 67. Štaka, kćerka Latinke i Vaje Končara, rođena je 6. Prema »Protokolu krštenih pravoslavne istočne srpske crkve hrama Sv. »Plitvička jezera, Č o v jek i p riro d a «, Z a g re b , 1974, str. Končarevi iz kuće 176 u Končarevom Kraju nisu živjeli u izobilju, ali ni bijedno: brašna, ječmenog i kukuruznog, uvijek je uglavnom bilo, od sjetve do sjetve. U štali je znalo biti i po desetoro goveda. Ljeti malo teže, ali izdura se. Kad baš pritegne, Pokojnik vavje ode pa zaradi, tuče grede, proda ovcu ili janje. U ličkim selima se od davnina živjelo od vojevanja, od šume i posne zemlje. Ukupna površina ovoga kraja između južnog Velebita, Une i dviju Kapela ima 1,078. M ršave oranice, krtičarski pašnjaci, šume. N eplodnog tla: 81. Dvadesetih godina na jedno je gospodarstvo otpadalo oko 5. O d davnina je ta, kao i ostale ličke porodice, bila podređena vojnoj, graničarskoj organizaciji. »G otovo čitav život i ekonom ska organizacija ličkog seljaštva bili su podvrgnuti vojnim potrebam a austrijske carevine. Krajiške kućne zadruge bile su čvrste institucije, zadružna zemlja nije se m ogla ni zadužiti ni p r o d a ti. Velike zadruge odgovarale su vojnim potrebam a. «14 N a području 5898 četvornih kilom etara privredno nerazvijene Like živjela su na prijelazu iz prošlog u ovo stoljeće 230. T ada Ličani počinju napuštati Liku i odlaze u bijeli svijet. I nepismeni lički čobani, sinovi graničara, ili težaka s granice, koja se od njih znatno odm akla poslije crno-žute okupacije Bosne i Hercegovine, sele pojedinačno i u grupama, najčešće u Ameriku, Sjevernu i Južnu, ili u Njemačku, koju su u onim krajevima zvali Prajska. Geco Končar, čovjek srednjega stasa, brkajlija dobrodušna osmijeha, vedrih očiju i kada se ljutio, nagruvan, mišićav, širokih pleća, dugo je razmišljao da i sam krene za tisućama Ličana koji su se na bezbroj načina domišljali kako bi smogli krune i forinte za »šip-kartu«, za »M eriku«. Ali kako je ostao sam s djedom, bez ženske glave u kući, rano se oženio godinu dana mlađom Štakom. Nije bio velika pričalica i nije govorio o svojim maštanjima, o onoj jedinoj šansi koju je vidio u putu za Ameriku, ali je Štaka prozrela muževljevu želju, ili je, promućurna, shvatila da je muževljev odlazak jedini izlaz iz kruga neimaštine. Nosila je prvo dijete, 1904. Tada je odbio svaki razgovor o tome: isuviše se radovao prvom čedu a da ne bi dočekao porod. Tek u kasnu jesen 1905, kada je Milica imala jedanaest mjeseci, dozvolio je ženi, na kojoj se jasno vidjelo da je trudna po drugi put, da ponovo progovori o Americi. Premišljao je nekoliko mjeseci. A kad je završila jara sjetva i kad su po kapelskim visovima počeli kopnjeti snjezi koje su, otopljene, Bijela i Crna rijeka nosile u Plitvička jezera, Štaka, već u sedmom mjesecu trudnoće, nije više željela razgovora: — Svi idu i ići ćeš, a djed i ja ćemo se snaći! Koliko odlučnosti u nepismene žene. Spremila je mužu dva sira i ispekla mu pogaču, odsjekla veliki komad slanine, sve je to uvezala u rubac, pa je muža s još nekolicinom zemljaka otpratila sve do Vrhovina. Tako je Geco otišao, u proljeće 1906, u daleki svijet, »trbuhom za kruhom. « Te godine je u Ameriku i neke evropske zemlje iz Hrvatske otišlo 45. U šest prvih godina ovoga stoljeća 10 B. Stipetić, K retan je sta n o vn ištv a i životnih d o g a đ a ja u Lici o d 1875. Putovanje nije bilo uzaludno. Kad se Geco vratio iz Amerike tada se, i dugo poslije, u Lici uz gusle i bez gusala pjevala iseljenička pjesm a — i tugovanka i ojkalica: Sto dočeka Lika i Krbava, O d starina junačka država, D a ostane sad a bez radnika, Sve pobrala zemlja Amerika. N ajviše se nalazi na radu U Cikagu, bijelome gradu. Bilo je vrijeme ozim og oranja. Zena je Gecu doče kala na njivi, ustreptala ali šutljiva. N ajradije bi od sreće zaplakala, ali žene onih krajeva nisu svikle ni vidljivoj radosti, ni prejasnoj tuzi. Osjećaji su duboko zapretani, pritajeni, za se čuvani, pa čak i sebi rijetko pri znavani. Izm eđu gričeva i krtlčnjaka U proljeće 1910. Geco je dovoljno zaradio da kupi desetak ovaca, četvoro goveda i da sagradi novu, u Končarevu Kraju onda najljepšu i najveću kamenu kuću. Pomogli su mu, po običaju onih područja, i rođaci i susjedi, jer tam o se ne živi od zavisti nego od uzajam nosti; ratnički mentalitet. Kuća je dovršena prije hladnih jesenjih kiša 1910. Lijevo od ulaza, na rubu puta i golog travnatog brdašca Oklina, gdje su mali Kon17 18 19 20 D r B. Uz kuću: dvije lipe, trešnja, dvije jabuke divljakinje i jasenić. Isko pali su i bunar: da Štaka ne mora po vodu čak do izvora Bijele rijeke. Kuća je imala starinski lički raspored: u prizemlju podrum; gore: u sre dištu starinska lička kuhinja s ognjištem i verigama, s lijeve strane jedna a s druge — druga soba. Prvi je u toj kući rođen Rade. T ada ih je bilo u kući petoro — Štaka i Geco, djed Vasilije, te djeca Milica i Mile. Štaka je svu djecu rodila uz ognjište, bez liječnika i babice. Obično bi se tu, pri ruci, za nuždu, našla neka žena iz sela. Vrijeme Radina poroda zateklo je Štaku u velikim poljskim radovima i Štaka je do kasno uveče 5. Nekoliko sati kasnije, iza ponoći, počeo je porod. Rade se rodio u osvit dana, u petak 6. Posao velik, i nikoga da ručak svari. Sto ću, jadna, nego maloj Milici, koja je imala 6 godina, kažem kako će svariti palentu, koliko vode, koliko brašna, kako da uzmiješa, kako da spremi začin u. M ajka mu je od milja govorila: »Široko, visoko, zdravlje«. U knjizi rođenih parohije G or nje Vrhovine u Protokolu krštenih pravoslavne istočne srpske crkve, hrama Sv. Tu piše da je bračno dijete Stake i Gece Končar, pravoslavni, s mjestom prebi vanja u Končarevom Kraju 176, da je kršten 24. Bosonogo djetinjstvo U kasnu jesen 1914, onda kada je Geji — tako su Gedeona Končara zvali sinovi i tepale mu kćeri, prihvativši to od svoje tetke Milice Čudić — stigao poziv da se javi vojnim vlastima u Otočac, da bi već sutradan bio upućen na front, Rade Končar je imao tri godine. Bosonog, u haljinici od domaćeg tkanja, trčkarao je po pašnjacima i livadama Končarevog Kraja: 21 Izjav a Stak e K o n čar. Najčešće je skakutao po Vaselinu brdeljku i razgrtao krtičnjake. M ajk a Štaka pamti da je to dječačiću bila najmilija igra. I dok bi se tako igrao, nailazio je njihov daljnji rođak Jankina Končar: — Sinovče, što će ti to? D ječarac bi prestajao razgrtati zemlju, podbočio bi se, trenutak-dva zagledan u čiču, a onda raširio ruke: — Pobogu, čiča, pa i sam znaš: bolje će roditi kad razgrnem! Opanke nikada nije im ao, a kupili smo mu sam o jedne cipele: Pokojnik mu ih je donio kada smo dijete opremali na z a n a t. A rat se bio neizmjerno otegnuo. Pop vrhovinske parohije, Stevan Popović, onaj koji je u hramu Sv. N ikole krstio M ilicu, M ilu, Radu i D ragu, jedini pismen čovjek u onome kraju, sve učestalije je čitao pism a s fronta: vijesti koje su donosile plač. Pop je u proljeće 1916, javio Staki Končar, njezinim rođacim a i porodici Srdić u Vrhovinam a da su soldati ličke regimente Geco Končar i Danilo Srdić24 pali u rusko zarobljeništvo. Štaka je bolno ciknula: — Sto ću, jadna, s ovo siročadi! Djed Vasilije je snahu tješio, a bilo je očito da i sam sumnja u svoje riječi. M alo tko je vjerovao da je Geco još živ. Pa kad je Staki netko od znanaca 1918. Bilo je ljeto, vrijeme kosidbe. Presretna, poslije prvog šoka, naprosto je odletjela do susjednog sela Bijela Rijeka, gdje je bila udana njezina sestra M ara. O d sestre je pozajm ila konje i kola i istoga se dana odvezla do O točca da nađe muža. Sitna djeca Gece Končara i njegova žena Štaka imali su sreću što se njihov hranitelj nije našao među onih devet milijuna vojnika koji su 23 Izja v a S ta k e K o n ča r. Končar 17 zauvijek ostali na ratištima trideset i šest zaraćenih država. Preživio je ratno klanje, ali: koliko trpnje,25 koliko mučenja, koliko gladnih mjeseci, stalno pod feldvebelskom prisilom da se svijet i odnosi mogu mjeriti jedino preko nišana. N ašao se među oko dva milijuna austro-ugarskih zarobljenika ili prebjega u vihoru Oktobra, ali ako su neki od njegovih drugova i shvaćali osnovni smisao lenjinske revolucije, pa se po svojem shvaćanju i svrstavali, Geco se nije time opterećivao: sanjao je Končarev Kraj, budeći opetovano svakog jutrenja nadu da će se ipak vratiti. Od onoga što su boljševički agitatori govorili zarobljenicima rasutim po Sibiriji, u omskom kraju, razumio je sam o jedno: da Lenjin traži da se životni uvjeti zarobljenika poboljšaju. Nije mogao shvatiti zašto presvijetli car i kralj u Beču odbija rusku ponudu. Nije shvatio niti propagandu svo jih sunarodnjaka. Čemu da ide sada u neku jedinicu na front. Bliži su mu bili oni koji su tvrdili da treba čim prije kući. Po tome su mu bili bliski i ruski vojnici koji su ponavljali njegovu najmiliju parolu: dolje rat! Jedno je želio i o jednom je sam o govorio: otići, vratiti se, naći najmilije! Odjednom, na samu Novu 1918. Neki brkajlija s velikom crve nom zvijezdom na šubari okupio je oko sebe zarobljenike i čitao im proglas Sovjeta narodnih komesara: »Vlada radnika i vojnika, odlučna da ispravi sve nedaće učinjene imperijalističkim klanjem i da vrati milijunskim masama pogažena prava čovjeka, proglašava građane svih zemalja koje su ratovale s Rusijom — civilne i ratne zarobljenike — slobodnim i daje im prava građana neutral nih zem alja. «29 Nije mogao znati da je vlada Hrvatske i Slavonije u Zagrebu na taj lenjinski proglas reagirala licemjerno i da nije pokazala ni najmanje inte resa za sudbinu tisuća i tisuća svojih građana koji su umirali u dalekoj Rusiji. U vezi s lenjinskim proglasom o oslobođenju zarobljenika iz logor skog režima, vlada u Zagrebu je 12. Likvidacija logora za ratne zarobljenike nije ništa drugo nego, s jedne strane, reklama a s druge, skidanje sa sebe svake odgovornosti za bijedni položaj naših ratnih zarobljenika. V idm ar, Prilozi g ra đ i za p o v ije st 1917— 1918. A rh ivski vjesnik A V , 1958, I, d ok. Zarobljenici, koji su odlučili da se vrate, pozvani su da budu »pioniri internacionalne socijalističke proleterske revolucije. «28 O rganiziranje povratka zarobljenika iz Rusije počinje u travnju 1918, poslije kongresa. Tri tjedna kasnije, samo iz povolške gubernije otprem ljeno je u svoje zavičaje oko sto tisuća ljudi. Jedan od tih je bio i Geco Končar — među prvima se prijavio za povratak i posrećilo mu se da se među prvima i vrati. Između bijelih i crvenih frontova, u razdoblju prodora vilhelmovskih trupa na istok, našao je načina da stigne u H rvatsku. Svi su povratnici, i oni koji su bili u crvenim odre dima i u jedinicam a Crvene armije, i oni koji su se borili uz nekoga od carističko-buržoaskih bijelih generala, dočekivani kao posebna opasnost, kao zaraza — »bacili boljševizm a«. M orali su proći — prelazeći granicu — kroz »čistilišta« crno-žute monarhije: kroz logore za ispitivanje povratnika. Gecini zemljaci, Ličani, zatečeni u ruskom zarobljeništvu, imali su različite sudbine. M nogi od njih su se opredijelili za revoluciju i vojevali su pod zastavom lenjinskog O ktobra. I nije to sam o D anilo Srdić, rođen u Končarevom susjedstvu čak daleki Končarev rođak , koji će postati jedno od najslavnijih kom andantskih imena Crvene armije, da bi kao general-komandant korpusa bio likvidiran u staljinističkim čistkam a; kao crveni komandiri i kom andanti proslavili su se i Emil Č op, Dane Guteša, M ane Kovačević, Tom o Ilić, M arko Pavković, Đuro Ciča, M iloš i Jovo Rakić, Jovan M rkić, M atan Anić, D ragan Studen. G otovo 400 Ličana bilo je u jedinicam a Crvene armije. Jedan od njih je bio Bogdanović iz Končareva Kraja, a drugi N iko Cudić iz Čudinog Klanca, iz kuće nepun kilom etar udaljene od Gecine, rođak Končarevih. N iko je, vrativši se, bio prvi svjedok lenjinskih tumačenja svijeta i odnosa. I dok je Geco o svemu što je vidio u Rusiji šutio, m ožda i stoga što sve to nije htio ili nije mogao razumjeti, N iko je znao satim a i satim a, naročito o svecima i nedjeljom, pričati suseljanima o boljševizmu »koji će jednom i k nam a doći«. Obično bi tada, poistovjećujući sebe s boljševicim a, rekao: — Doći će i naš dan, crveni dan! T ako je odgojio i svoju djecu, a utjecao je i na sve omladince iz Cudinog Klanca i Končarevog Kraja. Rekosm o: nije bio jedini. Godinu dana prije Nikina povratka, osam mjeseci poslije dolaska Gece Končara ui O točac, u susjednom Brinju pokrenuta je prava policijska hajka za jednim od povratnika koji je »zadojen razvratnim, socijalističkim idejam a«. O njegovu povratku iz lenjinske Rusije predstojnik kotar ske oblasti 3. Isti je svršeni gimnazijalac, sada bez zanimanja. Kratko vrijeme nakon njegova povratka, ustanovila je ova oblast po pouzdanim osobam a da je spomenuti Babić zadojen razvratnim, socija lističkim idejama, koje jest u užem krugu svojih brinjskih prijatelja izra žavao. Bio je stavljen neupadno pod pasku, tim prije što je u ruskom zarobljeništvu proboravio 2 godine dana i što se otprije kao đak prika zivao kao oporan, tvrdoglav i neki zanešenjak. Pred dva i po mjeseca uhapšen je u Senju Vladimir Čopić, također jedan od boljševika i tero rista. Ustanovljeno je pouzdano da je Babić poslao iz Brinja brzojav na jednog od socijalističkih vođa. «29 Geco Končar se vratio osam mjeseci prije nego što je ovaj dokument pisan: onda kada je rat bio već blizu kraja, ali se još mnogo krvarilo. Proljetna i ljetna ofenziva Vilhelmove Njemačke doživjele su krah. Vojska Antante je u kolovozu požnjela presudne pobjede. N a zapadu je probijena Siegfriedova linija. U rujnu je počela saveznička ofenziva na solunskom frontu. A Geco Končar je ponovo bio u kasarni: istina, daleko od frontova, daleko od grmljavine topova, ali — u kasarni. Čekao je kraj rata u garnizonu u Otočcu. T o je bilo o kosidbi, osamnaeste — sjeća se Štaka Končar. N o u samoj Lici ni prilike ni odnosi bitno se ne mijenjaju. Bile su to samo izvanjske promjene. Rod Habsburgovaca, najkrupnijih feudalaca koji su preko 500 godina određivali sudbinu Evrope opasni fanatici, koji su vladali zbiljom iz pri 29 Jo sip J. AV, II, 1959, d ok. U novostvorenoj državi, Kraljevini Srba, H rvata i Slovenaca, koja je proglašena 1. M nogi Ličani su, kao i do tada, odlazili u bijeli svijet. Sirotinja je ostala sirotinja. U zemlji su mogli biti sam o ono što jesu, ili su — kojima bi se posrećilo — postajali financi i žandari. A ako nisu odlazili preko oceana, ili u zapadnu Evropu, u pečalbu, mogli su sam o kopati tunele, graditi ceste ili željezničke pruge. Uoči kraha monarhije H absburga, prije nego su proglašena narodna vijeća i prije nego su u zapadna područja zemlje prodrle trupe pod kom andom Aleksandra Karađorđevića, onoga posljednjega ratnog ljeta 1918. U Končarevom Kraju nije ni jedna porodica im ala dovoljno žita. Redovan objed u svakoj kući bile su kuhane prijesne koprive. Lako je onda zami sliti koliko je gladnim Končarim a iz kuće broj 176 značilo to što je Geco nabavio vreću brašna i utovario je u kola, da je Štaka odveze kući. Škola U rujnu 1918. Rade je pošao u prvi razred osnovne škole. Preoptere ćena poslovim a, m ajka nije im ala vremena da ga odvede u Gornji Babin Potok, gdje se nalazila najbliža škola. M ajku je zamijenila M ilica, tada već djevojčica u četrnaestoj godini. Učitelj M iloš Delić, naoko strog ali zapravo dobrohotan čovjek, koji je želio pomoći bistrim seoskim sirotim dječacima, zavolio je m učaljivog sina Gece Končara. Škola u Babinom Potoku je zapaljena za vrijeme rata i svi dokumenti su uništeni pa se ne može ustanoviti kakav je — po ocjenama — bio đak Rade Končar. M ajka Štaka pamti da ga je učitelj »vavje hvalio«, a mnogi od onih koji su istodobno kad i Rade završavali razrede u toj školi pričaju da je učio lako i da je redovno znao svaku lekciju. On nije bio sam o najsnažnije dijete svojih roditelja; i u 21 razredu je bio najjači, mada je bilo i većih od njega. Znao se porvati i sa starijim klapcima, i ponajdalje bi bacio kamena s ramena. T o su bile jedine igre djece s onih planina: rvanje i bacanje kamena s ramena. Nije bilo ni vremena za igru. Djeca Končarevih su kao i druga djeca uvijek imala posla: ili na njivi, ili kraj stoke, ili su očevima pomagala drva tovariti u kapelskom Drvaru. Kako se bližio završetak školovanja, sve učestalije je govorio s rodite ljima o tome kako bi i dalje da uči, da ode u svijet, da završi zanat. Končarevi su bili isuviše siromašni a da bistri dječak ne bi shvatio nužnost odlaska: jedini način da roditeljima pomogne. Čini se da je začetnu misao o odlasku dao učitelj M iloš, sin lugara Vuje zvanog Vujenda iz Babinog Potoka. Uz ondašnjeg popa Jovu Delića u Vrhovinama, to je bio najobra zovaniji čovjek onoga kraja. M iloš Delić je redovno primao mjesečnik društva »Privrednik«, tiskan u Zagrebu. Tekstovi u tom listu bili su velikosrpski orijentirani, pobuđivali su nacionalističke osjećaje, a p o sebno su potencirali srpstvo i pravoslavlje kod Srba u Hrvatskoj. Subjek tivno, rukovodioci »Privrednika« su bili reakcionarno orijentirani. Ali objektivno, težnjom da zbrinjavaju siromašnu djecu — m ada isključivo samo srpsku djecu, samo onu djecu koja se zavjetuju srpstvu i pravoslavlju »Valjano dete pričesti se o svakom postu — o Božiću, Uskrsu, Petrovu i Gospojini — dakle, četiri puta godišnje«81 — »Privrednik« je služio humanitarnim ciljevima i učinio zaista mnogo za zbrinjavanje siromašne, inteligentne srpske djece iz svih naših krajeva. U prvih tridesetak godina djelovanja »Privrednik« je samo iz Like otpravio na školovanje tri tisuće sto osamdeset i petoro djece:32 Otočac: Korenica: Gospić: G račac: Donji Lapac: Udbina: Brinje: do do do do do do do rata rata rata rata rata rata rata 273, 360, 317, 216, 129, 94, 57, poslije poslije poslije poslije poslije poslije poslije rata rata rata rata rata rata rata 520 265 238 244 121 155 9633 »U zanat su odlazila ili ona deca, koja radi krajnjeg siromaštva nisu mogla da se prehrane na svojim seljačkim imanjima, ili oni koji su bili opterećeni izvesnim manama pa nisu bili sposobni za zemljoradnju, ili naj 31 Privrednik br. «34 I osnivač »Privrednika« je Ličanin, iz stare graničarske porodice, sin krajiškog oficira. Vladimir M atijević je rođen 1854; četrdeset godina kas nije je suosnivač Srpske banke u Zagrebu. Bio je inicijator i osnivač srp skih zemljoradničkih zadruga, koje su — u zemljama Austro-Ugarske — činile Savez bratskih zemljoradničkih zadruga. »N aročitu pažnju posvetio je osnivanju i razvijanju lista ,Privrednik1 i upućivanju srpske dece u za nate i trgovine. «35 »Privrednik« je osnovan 1897. «36 Ove i slične podatke o »Privredniku«, ne zaboravljajući naglašavati tekstove o srpstvu, učitelj Delić je redovno čitao svojim najstarijim uče nicima. Slušajući o m ogućnostim a »Privrednika«, o besplatnom školovanju najsirom ašnijih i najbistrijih, i R ade je poželio da se prijavi. G ovorio je o tome roditeljima. A meni suza u grlu. Teško majci, jadna ti sam, pa velim: prodat ću ja biljce i ja ću tebe, rano m oja, opraviti. On se smije, milo moje, ljubi me pa kaže kako će od prve plaće kupiti našoj Milici cipele. M ilicu je m nogo volio. Smatrao je da bi Rade, kao jedan od njegovih boljih učenika, u razredu ponajbistriji, svakako došao u obzir za školovanje preko »Privrednika«. Geco je pristao i 27. M iloš Delić popunjava »šegrtsku prijavu« za Radu. Iz susjednog sela Crne Vlasti, iz Babinog Potoka i iz Vrhovina tada su se, osim Rade, »Privredniku« prijavila još tri Končara: M ilan Končar, koji je upućen na školovanje trgovcu M arku Cvijanoviću u Sarajevo; Stevo Končar, trgovcu D ragutinu M acuri u Bosansku Dubicu; Dane Končar, restauratoru D ušanu Solaru u Zemun. Iz Babinog Potoka je otišao u Kikindu i mali N ikola Delić, a iz Crne Vlasti N ikola Stetić, koji će polugladne godine šegrtovanja provesti za jedno s Radom Končarem. Jedino što roditelji treba za prvi put, kad dete pođe, da ga odenu varoški novim odelom, rubljem, cipelama i ostalom potrebnom spremom, a posle skidaju svu brigu s vrata, samo dete ima da bude dobro i poslušno. «38 Odlazak Uz »šegrtsku prijavu« mali Končar je u lipnju 1922, prije nego što je navršio punih 11 godina, pisao svoju prvu molbu, sročenu uz nadzor učitelja: »R ad sam da pođem u svet na izučavanje kakvog valjanog zanata, pa Vas molim da me preporučite kome poznatom majstoru, a ja ću se uvek u svemu pokoravati zapovestima starijih. Vas molim, da Vi odredite zanat kako znate, i u koje mesto ćete me preporučiti, pa kad po Vašoj naredbi svršim i izučim sve do kraja kako treba, ja ću Vas i posle, i uvek — za moje dobro i za moj napredak — u svemu slušati. Ujedno se obvezujem, da ću se, čim postanem pomoćnik i čim u prvu platu dođem, upisati za člana, i da ću ostati uvek stalan član. Osim toga ću iz blagodarnosti, dok sam živ, svake godine redovito i stalno uplaćivati godišnje najmanje dinar za mlađu braću šegrte. A kada budem mogao, onda ću bogme i više, i koliko god uzmognem više, oduživati se, i u svemu od pomoći Vam biti. Celu ovu molbu pisao i potpisao sam sam ja svojom rukom. U Babinom Potoku, 27. S poštovanjem Rade Končar, uč. «89 U drugom retku molbe riječ zanat je potcrtana. N a istoj stranici Rade je svojom rukom napisao umjesto nepismenog oca: 58 Privrednik br. « Četiri retka je dopisao učitelj M iloš Delić: »O vde Vam prilažem detinju poslednju Školsku svedodžbu i Prijavu te preporučujem i podupirem ovu molbu kao svedok jer sam uveren da je molitelj dostojan svake preporuke i očekujem Vaš odgovor i dalja uputstva. «40 Sva tri teksta su pisana ćirilicom. Budući da je m olba sročena ekavicom, i Radin tekst i tekst njegova oca, a u onim krajevima se govori isključivo ijekavicom zapravo: jekavicom , razložno je povjerovati da je učitelj Delić diktirao pismo. Školska svjedodžba, koju u pismu spominje učitelj M iloš Delić, među brojnim dokumentim a R ade Končara u arhivi »Privrednika« ne postoji: ili je uništena, ili k ao poseban dokument nije ni postojala. Mislimo, naime, da kao poseban dokument nije p ostojala stoga što je u »šegrtskoj prijavi«, sasvim na kraju, rukopisom Delića zabilježeno: »vrlo dobro dobro dob ro«. Z ašto tri, i na što se koja od njih odnosi nemoguće je odgovoriti, jer tamo osim ocjena nema nikakvih dru gih naznaka. Ispod ocjena Delić je dopisao: »Bistar, radin, dobar i poslušan dečko. « M olba i »šegrtska prijava« su prvi dokumenti o Končaru u arhivi »Privrednika«. K ao što rekosmo, prijavu je popunio učitelj. T o je upitnik velikog form ata s tiskanim upozorenjem: »N a svako pitanje m ora se odgovoriti potpuno, sasvim tačno, ne smije se ništa ispustiti, jer se sam o uredne i savjesne preporuke uva žavaju. « U zaglavlju prijave neki od službenika u »Privredniku« napisao je pripom enu: »D oveo ga učitelj Delić i kaže da je mali navršio 12 god. «42 Šegrtska prijava je u »Privredniku« zaprimljena 5. Rade je uveden pod brojem 12. Navedeni datum rođenja — 28. Osim toga, u toj šegrtskoj prijavi nalazimo ove podatke: — da je visok 140 centimetara; — da mu je krsna slava Sv. Stevan; — da mu je donja usnica kvrgava; — da ga učitelj ubraja među svoje dobre đake; — da je bistar; — da mu je porodica na dobrom glasu; — da je materijalno stanje porodice takvo da mu »danas-sutra kad počne samostalno svoj posao« ne mogu pomoći; — da ga za vrijeme školovanja ne mogu odijevati; — da mu je dobro »rastumačeno i dokazano da ima u svemu da sluša i da se u svemu bezuvjetno pokorava starijim a«; — da kod kuće ima dva brata Mile i Nikola i dvije sestre Milica i Draga i da se bave ratarstvom. Ukoso, preko upitnika, plavom olovkom je napisano: »Premlad. « Podatak zapisan u gornjem desnom uglu 10 god. Kukar i Jović, metal, fabrika, Leskovac, Srbija. « Tog istog dana — što također piše ispisao sam Končar — Rade je »za putni trošak do Leskovca primio K. « M olba sa svjedodžbom i šegrtskom prijavom upućena je u Zagreb »Privredniku«, Preradovićeva ulica 18, 27. »Privrednik« je od govorio negativno. Učitelj Delić je intervenirao 12. J a sam zagledao u izvode krštenih pa sam konstatovao da je školi pogrešno javljena njihova godina rođenja. Dane je rođen 1909, a Rade 1910. Pa Vas molim da to primite na znanje i da mi javite za ovu dvojicu jer su deca spremna za put. «43 M ora da su dječaci zaista bili dragi učitelju Deliću kad se toliko brinuo da odu na školovanje. M ada kaže da je »zagledao u izvode krštenih«, očito je da je svjesno poslao netočan podatak o Radi: dao mu je, kako bi osigurao prijem, godinu dana više, jer »Privrednik« nije primao djecu mlađu od 12 godina. Dopisna karta na kojoj je učitelj Delić poslao nove podatke o godi nama rođenja dvojice svojih učenika, primljena je u »Privredniku« 15. N a žalost, kopiju odgovora Deliću u arhivi nismo našli, no očito je da je ovoga puta Radi Končaru upućen poziv da se odmah javi. Onoga dana kada je Delić pisao dopisnicu »Privredniku«, 12. Kažiprst i veliki prst bili su mu zdrobljeni. Činilo se kao da vise sam o na koži. M ajka mu je prva priskočila, ali vidjevši svu ruku u krvi obeznanila se i naprosto nije znala što da učini. D ok je ona bugarila nad ranjenim dječakom, dotrčala je susjeda Stoja Končar i čistom prtenom krpom zavila Radinu ruku. Štaka se tek tada snašla. Sjeća se: — M islila sam , rano m oja, ostade dijete bez ruke. Te kud ću, te što ću, nego odem nekom Deliću zvanom M atroz u Cudin Klanac i on mi dade mast kojom je mazao ranu svojega konja. T o je bila neka dobra, zdrava mast. M azala sam Radinu ruku tri ili četiri dana i sve je zaraslo do njegova odlaska. Rade je putovao sam , bez pratioca. Cini se da je s njim bio i godinu dana stariji D ane Končar. Sto kolim a, što vlakom, Rade je rano ujutro 17. Znam o to pouzdano jer je sačuvano jedno pism o što je pisao toga dana: »Poštovani gospodaru! D ok ovo dok ono, nisam m ogao odm ah od kuće na put kad mi je došao poziv. Z ato sam zakasnio, pa sam tekar sad došao Privredniku. M olim Vas hoćete li me sad primiti, a ako ste Vi uzeli već drugoga dečka, molim Vas zam olite koga drugoga gospodara da me primi. Željno čekam ovde Vaš odgovor, pa Vas pozdravljam. «45 K om e je to pism o pisano, tko je taj kod koga je Rade već do tada trebao da se javi, teško je točno reći. Osim toga, nije sasvim jasno kako je poziv za Radu m ogao doći ranije, kad njegov učitelj 12. Bit će da se poziv nije odnosio izričito na Radu nego na bilo kojega od »Privrednikovih« dječaka koji su dobili mjesto kod neimenovanog »poštova nog go sp odara«, kojemu je R ade pisao 17. Očito je da je Radino pismo poslodavcu upućivano preko »Privrednika«. Naredni podatak o Radi datiran je 22. Opet njegov tekst: 44 Izja v a S ta k e K o n ča r. Svaki je zanat zlatan, a najbolji ljudski primi, zato molim Vas, da najbolje znate, a ja ću uvjek slušati stupim u plaću, onda ću se odmah član pretplatnik Privrednika. Molim za metalnu fabriku. A kad postanem pomoćnik i upisati i ostaću dok sam živi stalan U Zagrebu 22. « U ovoj veoma zanimljivoj molbi, koju je pisao bez učiteljeva nadzora i očeva prisustva, onako kako je umio jekavicom i mislio, Rade je pod vukao rečenicu: »M olim za metalnu fabriku. « M olba je, očito, premda nije tako naslovljena, upućena »Privredniku«. Toga dana, kada je napisana, u »Privredniku« su već imali šegrtsko mjesto za dječaka: Prva srpska metalna fabrika Kukar i Jović, u Leskovcu. Taj podatak je dopisan na Radinoj šegrtskoj prijavi, koju je još 17. U upitnik je unesen i podatak da je 17. Uz to je neki službenik u »Privredniku« napisao da je Rade »star 11 godina, ali jak! «40 Krune su mu isplaćene za željezničku kartu do Zagreba i — zatim — za put do Leskovca. Iz blagajničke knjige »Privrednika« za 1922. T u su upisani i izdaci za Radu za vlak i izdaci za njegove suseljane: N ikola Stetić je dobio 40 kruna, Nikola Pupavac 40 kruna, Stojan Pupavac 40 kruna, Dušan Zigić 40 kruna, a isto toliko i Dane Končar, Stevo Končar i Nikola D elić. Rade je pet dana boravio u Zagrebu i za to ga je vrijeme opskrbljivao »Privrednik«. N a obratnoj strani omotnice u kojoj su pohranjivani dokumenti, uz podatak da ga je pre poručio babinopotočki učitelj Delić, netko je zapisao da su u Radinoj kući pismeni sam o brat M ile, kum Božo Vukmirović u Babinom Potoku i pop Jovo Delić u Vrhovinam a. Od onih koji su u isto vrijeme kad i Rade Končar bili u prostorijam a »Privrednika«, u Preradovićevoj ulici 18, u Zagrebu, našli smo Nikolu Stetića iz Vrhovina. On je u »Privredniku« uveden pod brojem 12278: između njih je, znači, upisano 99 dječaka. Vijest da će raditi u »tvornici metala« ih je zbunila: pomislili su da je riječ o metlama. N ikola priča da se na to pobunio: — M a i moj ćaća zna praviti metle! Kao: neka mi se um prosvetli! Četvorica nisu uspjela u naukovanju i odustali su. Iz Glavne upisnice za zanatske škole u Leskovcu3 vidi se da su s Radom 1 A S, f. Svi su oni — na temelju ugo vora između poslodavca i »Privrednika« 20. Jo š od Zagreba. Sve je bilo strano — sjeća se Nikola štetić. Do Beograda smo dobili nešto suve hrane. Isto takav obrok su nam dali i u Beogradu, u Krunskoj ulici broj 62 sada: Proleterskih bri gada — prim, autora. Tam o smo predali pisma, a dobili paketiće s hra nom i — opet s kartonima na grudima — produžili za L esk o vac. Samo: kratko sročena obavještenja o poslu, oštre prodike. Svaki šegrt je dobio odi jelo od iznošenih vojničkih uniforma: odijela nisu bila po mjeri, dijeljena su s reda. U novoj sredini, gdje su djeca siromašnih seljaka trebali postati prole terima, za Radu je sve bilo novo. Do tada, do svoje dvanaeste godine, ni jednom nije dobio šamar, ni od oca ni od majke, a sada su ga majstori i gazde mogli udarati kada su htjeli, koliko su htjeli, kako su htjeli: šegrt nije bio čovjek s pravima. Rade je tada mislio — odlučan da izvrši na kanu, da uspije, da došegrtuje — o neumitnosti trpnje, ali kasnije će, rastući, shvatiti uzaludnost pokornog slugovanja. Srpski M anchester Leskovac je tih godina značajno industrijsko središte, »srpski Mančester« — kako su ga zvali. Drevna trgovačka kasaba sa 13. Grad se razvio na Veternici, 5 kilometara od Južne Morave, pod Hisarom. Leskovac ima 843 zanatlije i sitna trgovca. Između dva rata u Leskovcu je bilo oko 40 što većih što manjih tvornica, 579 zanatskih i 375 trgovačkih radnja. ® 4 Izjava N. Srpska Socijal-dem okratska stranka u Leskovcu djeluje od rujna 1904. Dvije godine prije dolaska šegrta Končara u Leskovac, leskovačka partijska organizacija je im ala oko tisuću aktivnih članova, a u sindikal nom pokretu je bilo oko dvije tisuće organiziranih radnika. Sačuvan je p lakat uprave Socijalističke radničke partije komunista i Sindikalnog vijeća iz 1920: »Poziv na proslavu radničkog praznika 1. D a živi komunističko d ru štv o!. D a živi radnička solidarnost! Radnici i radnice, građani Leskovački! Svi vi koji od svoga rada živite i znojem svojim zarađujete hleb, dođite u guste redove majskih manifestanata, p o kažite vašu solidarnost u borbi za sveto oslobođenje radnog naroda, u borbu do konačne pobede. «8 Komunisti Leskovca su se izvanredno borbeno organizirali u pripre manju i provođenju općinskih izbora 1920. Uprava mjesne organizacije Komunističke partije objavila je u kolovozu 1920. D ajte opštinu komunistima. «° Komunisti su na izborim a pobijedili: dobili su više glasova nego sve druge stranke zajedno. T ak o je Leskovac 22. »H iljade građana defilovalo je leskovačkim ulicama, na ročito u industrijskom delu grada, pored fabrike, veličajući pobedu i izražavajući svoju spremnost da podrže komunističku opštinsku upravu u njenom nastojanju za izvršenje program a koji je bio saopšten na mitingu. U okviru tog velikog slavlja naroda Leskovca, koje je trajalo puna tri dana i tri noći, Radnički dom je bio sav iskićen partijskim crvenim zasta vam a i zastavam a sindikalnih podružnica. « 10 Komunistička općina u Leskovcu održala se sve do objave Z akona o zaštiti države i javne bezbjednosti, kada je uhapšeno 15 odbornika za jedno s komunističkim predsjednikom Jovanom Diskićem, koji je i 24 godine kasnije, 1. U dubokoj ilegalnosti, Partija je poslije 1921. U Leskovcu, u vrijeme R adina dolaska, postoje pođ7 S p o m e n ica. Savez metalaca je posljednji organiziran: pododbor ukinut 1921. »Leskovac je bio sav u ćorsoka cima, u blatu i smradu, neuređene i nekaldrmisane ulice bez parkova i zelenila, bez vodovoda, kanalizacije i kupatila, bez osnovnih uslova za čistoću i higijenu grada. G radsko osvetlenje bilo je nedovoljno. Slaba je bila i zdravstvena zaštita, nedovoljan i nepovoljan bolnički smeštaj sa malo ambulanti i bolničkog inventara. Grad je bio bez dovoljno mostova preko Veternice i dobrih prilaza. Vrlo teške stambene prilike, naročito radničke sirotinje, koja je stanovala mahom na periferiji u izuzetno lošim uslovima. Reka Veternica je bila neregulisana, što je dovodilo često do poplava, a onda i do raznih epidemija. « 12 U tom gradu sa 110 ulica bez kaldrme, s prilazima od blata, s đubrom i smradom na tržnici, tu gdje se meso »seče i visi na ulici, pa su po njemu muve, psi, vetar, blato i prašina«,13 najprije se razvila tekstilna industrija, zatim metalna, pa industrija crijepa, kemijska, u ž arsk a. Kako se raz vijala metalna industrija, najbolje pokazuje primjer Prve srpske fabrike za livenje i preradu svih vrsta metala Kukar i Jović. Začetnik je leskovački trgovac Trajko Đorđević prozvan Kukar zbog toga što je trgovao nekim kukam a. Potom je počeo raditi sam ostalno: obilazio je sela i kupovao drvne izra đevine te ih prodavao po srbijanskim varošima. Tom sitnom trgovinom zaradio je oko 300 groša. T ada je pješice otišao čak u Kruševac, tamo je iznajmio dvoja kola, natovario ih čamovom građom i prodao — uz tro struku zaradu — u Leskovcu, gdje čamovina nije dotad uopće korištena. Zatim je počeo kupovati razne metalne stvari u Nišu a preprodavao ih je u Leskovcu. Poslije oslobođenja od Turaka njegova je trgovina još više procvjetala i bata Trajče Kukar je financirao osnivanje dviju fabrika cri jepa i jedne fabrike metalnih proizvoda. Prva metalna fabrika u Srbiji — Kukarova fabrika — osnovana je 1912. U njoj je radilo 50 radnika koji su do tada bili samostalni zanatlije. Kod Kukara su izrađivane raz11 H ran islav R ak ić, Stv a ra n je klasn ih n ezavisnih sin d ik a ta u L esk o vcu i njihov rad d o 1929, »L esk o v ač k i zb o rn ik «, L esk o v a c, 1969, str.
Last updated
